Tokom trajanja rata u Bosni i Hercegovini do 1992. do 1995. godine, grad Srebrenica je smatran strateški cil Vojske Republike Srpske (VRS). Krajem 1992. godine i početkom 1993. prognani iz drugih krajeva istočne Bosne počeli su pristizati u Srebrenicu, centralnu enklavu pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine u tom trenutku. Svakodnevna granatiranja, bombardovanja i snajperski napadi VRS-a doveli su do velikih žrtava u gradu, a opsadni uslovi okarakterizirani glađu, nedostatkom odgovarajuće medicinske opreme, struje i infrastrukture učinili su život nepodnošljivim za oko 60.000 stanovnika.
16. augusta 1993. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je Rezolucije 819 i 824 koje su Srebrenicu proglasile demilitariziranim "sigurnim područjem". Provedba ovih rezolucija povjerena je prvo kanadskom mirovnom bataljonu (Canbat), a kasnije i trima uzastopnim holandskim mirovnim bataljonima (Ductchbat). Iako su živjeli u ovom sigurnom području UN-a, patnja, glad i smrt nastavili su pustošiti civilno stanovništvo enklave.
6. jula 1995. godine VRS je pokrenula iznenadnu i nasilnu ofanzivu kako bi zauzela Srebrenicu. Tokom narednih pet dana više od 25 000 žena, dece i staraca bilo je prisilno deportirano. Kolona od oko 16.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka krenula je u šumu nadajući se da će stići do „slobodnog teritorija“ u Tuzli, pod kontrolom ARBiH.
U narednim danima, međutim, više od polovine ovih muškaraca biće zarobljeno i ubijeno, zajedno sa svim muškarcima koji su se utočište našli u holandskoj bazi u Potočarima. Između 11. i 22. jula, više od 8.000 muškaraca sistematski je pogubljeno u i oko Srebrenice.
U nastojanju da prikriju zločine koje su počinili, VRS je izmjestila tijela sa mjesta masovnog pogubljenja, sahranivši ih u nizu masovnih grobnica u čitavom Podrinju. Uprkos zaštićenom statusu Srebrenice po odluci UN-a, međunarodna zajednica, uključujući DutchBat, nije učinila ništa da zaštiti civilno stanovništvo enklave. Do danas je nekoliko stotina primarnih i sekundarnih masovnih grobnica locirano oko Srebrenice, Bratunca i Zvornika. Ova ubistva postala su najveći masakr koji se dogodio na evropskom kontinentu od Drugog svjetskog rata, a Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodni sud pravde su službeno proglasili masakr u Srebrenici iz jula 1995. zločinom genocida.
